Ja je neko drugi - Anja Marković

Ja je neko drugi

Biti čovek rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji najčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba izdržati svoju misao u svemu tome. Ukratko: biti čovek. (Ivo Andrić)

Seksualnost (posebno ženska) nikako da prestane da šokira i ostaje tabu tema (ma koliko se Zapad trudio da je osvijetli, objasni i prihvati). Nago tijelo, požuda, ljubavni zanos i odnosi čak ni u umjetnosti ne uspijevaju da odole snažnim kritikama raznih religija i njihovih strogih pravila. Ipak, i erotika ima svoju estetiku koja vrlo često proizilazi iz zabranjenog i tajnog, te na prefinjen i suptilan način „priča“ o onome o čemu se inače šapuće.

Potiskivanje želje uvijek je sa sobom donosilo potpuni razvrat i oslobođenje. A onda kada je gurana duboko ispod morala, želja je pronalazila pukotine – da tek ponegdje pokaže djelić sebe. Gola koža, vjekovima skrivana ispod gomile slojeva i širokih haljina, prvi put se stidljivo prikazala u vrijeme masovnih protesta, čartizma i sufražetkinja. U viktorijanskoj eri, eri neudobnih korseta, dugih haljina i visokih okovratnika, žene su počele da nose mrežaste čarape, otkrivajući tako, bar malo, svoje gležnjeve. Dvadesetih godina prošlog vijeka žena je svoju slobodu pronašla u kraćim haljinama, perju, resama, biserima i mrežastim čarapama. Mrežaste čarape su iz daljine odavale utisak pokrivenosti tijela, ali u isto vrijeme i otkrivale kožu prilikom bližeg susreta pogleda i nogu. Takvu slobodu i udobnost obilato su koristile igračice po kabareima jer su im omogućavale lakoću kretanja bez prevelike nagosti. Od tada pa do danas, mrežaste čarape ostale su simbol promiskuiteta, seksualne slobode, kabarea i skrivanja pod prigušenim svijetlima. Pank je upravo njih (na koje je svaljena sva krivica za „previše slobodno ponašanje omladine i totalnu anarhiju“) prigrlio kao svoj najprepoznatljiviji modni detalj. Dodatnim cijepanjem mrežastih odjevnih predmeta buntovnici su davali do znanja da „cijepaju“ tradiciju, predrasude i ustaljena mišljenja. Uprkos svemu, i danas su još uvijek simbol ženske seksualnosti i slobode. Njima se i dalje privlače pogledi i krije koža ispod njih.

Frojd, pionir u isticanju seksualnosti i značajnog mjesta koje ona zauzima u strukturi ljudske ličnosti, doprinio je razumijevanju činjenice da ona, pored toga što ima vitalnu, reproduktivnu i evolucijsku funkciju, u mnogo čemu određuje naše ličnosti. (Ne)mogućnost da je potisnemo ili prihvatimo i njome ovladamo – našu ličnost upotpunjuje ili sakati. Međutim, identitet je kao dijamant. Ne postoje dva ista čovjeka, kao što ne postoje ni dva ista dijamanta. Ličnost je izgrađena od mnogo faseta koje, kad se kroz njih propusti svjetlost, isijavaju druge boje, jedinstvene po svom intenzitetu i boji. Pitanje „Ko sam ja?“ nikada nije i niti će prestati da okupira čovjeka, jer sa samoodređenjem stičemo sigurnost i pravo da živimo (a ne samo da egzistiramo).

Identitet – ko je osoba, skup kvaliteta osobe ili grupe koja ih razlikuje od drugih (Kembridž, rječnik). Ali lakše je reći šta nijesmo nego šta sve jesmo – skup sastavljen od trilion ćelija, od gomile osobina i emocija, proizvod reakcija i akcija, mnogo uloga (ličnih, profesionalnih, porodičnih i društvenih), zbir iskustava proisteklih iz godina i situacija. Sačinjeni od ida, ega i superega, sjenki i persona... Onda se postavlja legitimno pitanje – jesam li ja jedno ili nas je više?

Umjetnica Gordana Kuč u seriji radova „Ja je neko drugi“ preispituje pojam identiteta. Na čistim bijelim platnima rasteže crne mrežaste čarape stvarajući, zaključuje se na prvi pogled, geometrijske oblike – krug, kupu, valjak... To su djelovi tijela, naš jedini vidljiv i opipljiv dio identiteta, onaj u koji ne sumnjamo, koji dobro poznajemo. To su često oni djelovi koji nas definišu kao pripadnike pola (linija ženskog boka i struka, grudi, intimne zone), ali i oni detalji koji su samo naši (ožiljci i rane).

Bijela boja simbol je božanskog, čistog, neukaljanog, nevinog. Tabula rasa na kojoj poslije život piše... Crna boja predstavlja zemaljsko i podzemno, demonsko. Simboli dobrog i zlog egzistiraju samo jedno naspram drugog, u suprotnom gube smisao. U svakom od nas se vodi bitka između Erosa i Tanatosa, želje za životom i želje za autodestrukcijom.

U radovima Gordane Kuč bijelo predstavlja naš identitet, još uvijek nemodelovan pravilima i normama predstavljenim crnom mrežom. Bez obzira na gustinu ili rastegnutost mrežastih čarapa, bijelina platna uvijek izbija na površinu. Mrežaste čarape samo iz daljine prikrivaju bijelo platno (kao što i društvene norme i pravila tek blago prikrivaju naše identitete iz daljine) dok je iz blizine ono vidljivo kroz svaku pukotinu čarape. Gordana ih rasteže i zateže, u svim pravcima, gotovo do pucanja – gužva i nabira testirajući tako njihovu izdržljivost i elastičnost. Birajući mrežaste čarape (čije su šupljine nalik na fasete dijamanta), „slikajući“ njima  po platnu, stvorila je posebne identitete za svaki rad. Radovi zbog istog materijala i tehnike liče jedan na drugi, ali baš kao i ljudi – svaki rad je poseban i jedinstven. Kao i čovjek, rad može biti izdvojen ili grupisan, te je zbog toga u galerijskom prostoru napravljena izložba kolektivnih i individualnih identiteta.

Erih Erikson je u svojoj knjizi „Djetinjstvo i društvo“ iz 1950. godine istakao da je bavljenje identitetom nastupilo tek onda kada je on postao problematičan. Hektično vrijeme sa beskonačnim brojem izbora, drastično pomjerenim granicama i izmijenjenim pravilima, nove generacije ostavlja da same traže put, jer znanje predaka više nije dovoljno, nije više primjenljivo. Političke, ekononomske, socijalne, društvene, tehnološke i druge velike promjene nastupaju kontinuirano i bez predaha, bez prostora da se naviknemo i ustalimo. Gdje su granice naših sposobnosti da konstantno mutiramo, šta nas to određuje, koliko možemo da se protegnemo ili skupimo, jesmo li sami konstantni, možemo li se zaista izmjeriti i objasniti?

Gordana Kuč je na crnogorskoj likovnoj sceni prepoznata kao umjetnica koja o aktuelnim ili univerzalnim pitanjima uvijek promišlja kroz jedinstven i po mnogo čemu neobičan način. Birajući nekonvencionalne tehnike, a zatim ih i kombinujući, publiku uvijek iznenadi, zainteresuje, i što je najvažnije – zapita. Njena umjetnost nije angažovana, ali jeste tiha voda koja roni bregove u nama. Danas stojimo pred slikama-objektima, promišljajući o fundamentalnom pitanju – ko sam to ja? I ono još važnije: ko smo mi kada skinemo mrežaste čarape?

 Anja Marković, istoričarka umjetnosti